|
Prostorna kreacija
Bobby McGee, yeah,i još jedna epizoda već šesnaest puta pogledane serije Ja sjećam se, i ista playlista već osam godina Brojčano izraženi podatci sviđanja dijelova popularne kulture sumiraju zbilju sati ležanja na sofi Zatvorenost donosi sigurnost, da trenutno ne skačem ni na kakvom na koncertu Zatvorenost donosi vjeru, u količinu ljudske gluposti izražene riječima i djelima Zatvorenost gura naprijed, u ponor novih što ako, kada, kako, ako ikada, možda ne Sailing to Philadelphia, i nostalgija, ceste, nešto daleko, zamagljeno puno entuzijazma Kava, mobitel, tablet, knjiga, balkon, ponedjeljak, petak, rujan, prosinac, Streets of Philadelphia, i melodija predvečerja nad gradom Potraga za izgubljenim vremenom Proustova utopija Well I'm sure that I could be a movie star If I could get out of this place (komentari, 13.12.2020., nedjelja, 23:29)
Kraj svibnja dvijetisuće i neke..
Kako li će se zvati moja djeca?Još ni sama ne znam svoje ime, svrhu postojanja ni plan za sutra a kamoli plan za 10 godina unaprijed. Kako biti dobar mentor, slušam video od 2 minute i već sam nestrpljiva. Nije mi jasno kako je sve prije moglo biti jednostavnije.. Teret mi se nakupio, teško ga skidam, osjećam da tonem sve dublje. Moje sidro ne miče se s mjesta, štoviše mota mi omču oko vrata. Mislim da imam slobodu odluke, Mislim da imam dobre ideje. Bilo bi mi bolje u nekoj drugoj državi, pomišljam tužno. Rođeni smo da bježimo po svijetu, ne bi inače bio tako velik. Zašto sam onda rob zamisli dok mi se kilogrami gomilaju na uredskoj stolici? Nestalo je poleta i ambicije, udahnem samo za novi dan. Strah me života, strah me i smrti.. U zatvoru uma rešetke su neprobojne. (komentari, 30.05.2019., četvrtak, 19:16)
ne mijenja se svijet
nije više nikom ni do rođendananikome se ne sviđa program na tvu tko uopće bira te gluposti ne zanima me život glupih bogatih ljudi vijesti svakodnevno krvare ali ne više od onih koje me okružuju konstantna svađa između roditelja patnja djece koju to okružuje nemam ideje za pomoć otrovanom okruženju bijeg se pokazao kao loša alternativa sustižu me situacije iz raznih kutova kroz nove medije indiferentnost još nije proradila u meni nije više nikom ni do rođendana strah od starosti uništava prijašnju uzbuđenost sve je dobro, sve je prekrasno dok misao o smrti ne pokuca na lubanju (komentari, 19.08.2018., nedjelja, 16:50)
Spoznaja
Misli pretočene u riječinisu uvijek najbolja ideja Nitko danas ne voli istinu a još manje onu izgovorenu naglas Moje su misli uvijek glasne riječi su bujica koja ruši most Do mene se ne može doći ali nitko to više niti ne želi Sjedit ću vjerojatno ovako još bezbroj puta sama u sobi otuđena od okoline Slušat ću Nick Cavea ili Pipse čudit ću se ljudskoj naravi ishodima situacija i tome kako sam uvijek u krivu u tuđim očima Neumorni napori za uspostavljanjem dobrih odnosa odavno su uzaludni A moja je moć vrlo komičan pojam u tom slučaju Samoća je esencijalna Tješi se to je sve što na kraju i preostaje (komentari, 27.07.2018., petak, 00:21)
Melankolija jesenske nedjelje
NedjeljaBlaga svjetlost prodire kroz rolete moje stare podstanarske sobe Miris jutarnje kave na noćnom ormariću Playlista vrti Cavea i Mazzy Star Isključivo Vanjska buka u daljini lagano prolazi kroz zidove Autobusi dolaze i odlaze Automobili neprestano prolaze Danas nekako manje doduše Ipak je nedjelja Razmišljam O tome kako volim jesen i neradne dane Koliko volim početak semestra I nedostatak obaveza Razmišljam o odlasku u kupovinu gdje ću obavezno tražiti kekse s kokosom i preostalih sat vremena provesti lutajući pogledom po prenatrpanim policama Ali polako Ne izlazi mi se još iz kreveta Nedjelja podne Palim mirisnu svijeću od vanilije I lampice za ugodniji ambijent Nabavila sam neke narančaste u obliku listova u sklopu ponude za noć vještica Lijepo su se uklopile među gomilom knjiga Vjetar polako prolazi kroz krošnje Lišće pleše po zraku zadnji ples prije konačnog pada A ja vjerujem da je ta samoća koju osjećam u takvim trenucima esencijalna i neprocjenjiva Kao i još jedna šalica kave uz čitanje Biram knjigu s police još jedna biografija Uranjanje u tuđi život i ludosti rock zvijezda i njihovih pratilja Želja da budem na njihovom mjestu i zahvalnost što nisam Ipak je to jedno davno prošlo vrijeme I ne može se tako olako shvaćati sloboda koju donosi nedjelja, kiša, knjiga, kava i Fade into you (komentari, 05.08.2017., subota, 00:41)
Mokre ulice i ružičasti horizonti
Fali mi jesenja kišai narančasto rozi veo koji predveče pada na grad dok se ceste bljeskaju od kiše i uličnih lampi Postoji taj određeni osjećaj postojim ja dišem i gledam kroz prozor I u toj svjetlosti vidim sve davne prošlosti sve ljude sve osjećaje i pišem Sada je ljeto kraj lipnja sparna je i ova noć ali donosi oslobađanje Spoznajom da uskoro negdje iza ugla već čekaju mokre ulice i ružičasti horizonti Jesen. (komentari, 01.07.2017., subota, 00:35)
Sjećam se kao da smo osjećali nekad
Čudno kako svako godišnje doba nosi neka svojaobilježja koje svi rado iščekuju Poput ispijanja kuhanog vina na hladnom zimskom zraku Dok se guraju kroz gomilu na adventskom skupu Ne smeta im snijeg na obrazima Ni hladnoća koja ih prožima Grije ih topla čokolada s rumom I par novih rukavica koje treba pokazati Volim tu glupavost ljudsku Koja uzdiže tako nebitne i male stvari poput novih rukavica Tu glupavost žena koje se raduju Koje očekuju da to netko treba primijetiti Željni ljubavi tiskamo se u kaputu i smrzavamo se pod vedrim zimskim nebom a oni ne primjećuju oni ne mogu biti uhvaćeni na emocije Gledano tako s kulturološke strane možemo to shvatiti ali ne želimo priznati šablonu Želimo osjećati Ništa lijepo ta glupavost više ne donosi. Ponovno ću ih vidjeti kako zaranjaju glavu u jastuk S tugom u očima i razočaranjem u srcu Dok na ormariću razbacano stoje naušnice Kao predstavnici ideje Neispunjeni, nevini, davni snovi Lepršaju u zraku i raspršuju se Dok se one mahnito smiješe dolazeći do spoznaje Nevinost je ostala negdje daleko iza.. (komentari, 03.05.2017., srijeda, 20:01)
Utopije
Ne težim boljoj prošlostiteške su to utopije nemam dovoljno lana da ih sve oslikam Osušili su mi se kistovi skoreni u crvenoj, crnoj i zelenoj boji slikajući ruže koje ne mogu umrijeti S ekatarinom velikom 's vetrom uz lice' ostavljam tragove svoga postojanja Kroz riječi, slike rečenice, stihove fotografije knjige na policama Nemam dovoljno mjesta potreba za izražavanjem pršti nemam dovoljno vremena zahuktava se Kada lutam umom motivi se nude sami ljepe se na platno ispunjavaju bilježnice taman na vrijeme da obilježe kraj još jedne veljače (komentari, 23.03.2017., četvrtak, 15:39)
Šapat hladnoće
Soba puna ljudiGlasovi se isprepliću u besmislu gomile tvore glasan šapat u mojoj tišini Ozljeđujem još jedan papir oštrim bodežom punim tinte gurajući samoću na rub litice zajedno s nadom u bilo kakve promjene na ovom bespuću Iščekujem miris zime i pečenog kestenja u zraku da zakola ulicama i podsjeti me na samoću koja je uslijedila poslije tebe Vidim se kako ponovno stojim na raskrižju obasjana farovima i svjetlima semafora gledam u prazno i ništa više ne postoji osim osjećaja praznine u mojim plućima Prošlost pomiče kist na ovom platnu sadašnjosti piše priče nekim drugim tintama ostavlja moj kostur da pognuto sjedi i proživljava u sjeti trenutke davno ispisanih redova (komentari, 06.10.2016., četvrtak, 19:42)
Odlazi li radnička klasa u raj?
Upalilo se i u sekundi ugasilo svjetlo na još jednom balkonususjedne zgrade Ljudi štede energiju da ne plate prevelike račune Šteta što to ne primjenjuju i na sebe Tko će platiti previsoku cijenu standarda života Novoga doba Što potiče ove robote Bez emocija i perspektive (Prividno) Da se pate osam sati da ne pobjegnu iz radnje I ostave sve iza sebe :Glad: Plamti želja svaki dan da su miljama daleko Na nekom tropskom otoku Gdje leže na ležaljci i piju koktele Ne mareći o postavljanju alarma za još jedan prisilan odlazak na robiju I dok se mišići grče od umora nakon osmosatnog stajanja i udovoljavanja tuđim potrebama Traži se još doza euforije za vlastiti život koji počinje svaki dan U pet popodne (komentari, 15.09.2016., četvrtak, 09:45)
U mislima tišine
Sve više govorim kroz slikeSve rjeđe moje riječi pronalaze izlaz I šutnja kroji lanac korova oko mojih usana Dok misli trče zelenim poljima I nema opisa za ta putovanja Ne postoji prijenosnik za slike uma Tako dragocjene u svom nastojanju Da ne otkližu u prašinu zaborava Ali uzaludan njihov je napor Borba sa nemoći uvijek je izgubljena U carstvu velikog ništa ne postoji boja Boja koja u mislima boja svaki milimetar U mojim mislima oblaci su i dalje bijele mrlje na svijetlo plavom nebu Grane ogoljenog drveta uvijek su crne pred sumrak Ali ove krošnje su žarko zelene Ova polja nisu bolesna od suše Ovo nebo nije divlje u oluji Tek smiraj u ljetno popodne I miris lipe A tišina postaje najljepša melodija Jer tišina kakvu poznajemo zapravo ne postoji Koliko ju samo nijemih krikova ispunjava Koliko zapravo poništava samu sebe Odvedite me misli daleko, izvan moga pogleda Da još jednom projurim ljubičastim poljima lavande Da još jednom travka dodirne moje lice dok s nje klizi svježa kapljica rose Povedite me, da još jednom osjetim svu snagu zaborava Svu težinu njegove prašine koja donosi oslobađanje Koja donosi puninu mojim plućima, zauvijek reže korov s mojih usana I daje život mojim riječima (komentari, 29.04.2016., petak, 22:30)
Teatar
Gledam u ruke koje prenose sve iz moga bićaNa ovaj truli papir I zavidim tim rukama na njhovoj funkciji Da iscrtaju paletu boja mojih emocija Pitali su me zašto toliko nosim crno A ja druge boje i ne vidim Nemoj samo opet crno, molim te Vidi kako ti zelena lijepo stoji Ali moje misli nisu zelene Ako dopustim, možda se pojavi barem siva Lažna, morbidna svjetlost U tami zidova uma Sinoć su mi se pomiješala slova U tami noći ne znadoh Složiti riječ u smislenu cjelinu Ispunilo mi se tijelo strahom Želja za svanućem bivala je sve jača Možda svjetlost novog dana oboja i moju psihu Nečim kao što je svima divna zelena Baš sad pogodna u proljeće A to je sve ništa Doli puki, bijedni teatar Iz godine u godinu Ljudska potreba za preživljavanjem Pomoću tradicije, običaja, izmišljotina Mit kao početak Mit kao smisao besmislenom Mit kao veliko ništa (komentari, 24.03.2016., četvrtak, 23:50)
Jer nije vječnost
Već koji put nalazim se Kako tupo stojim pred spoznajom prolaznosti mokrih obraza I nema jasnih stavova O budućim danima Nema novih planova Ruši ih konačno ništa Ništa što ostat će od svega U mojoj glavi U mojim rukama U mom pogledu Sve slike će izblijediti Svi ljudi će nestati Svi snovi će se prekinuti Sanjat će ih netko drugi Lutalica bez smisla Svakodnevni je posao Siluete koja bi trebala Predstavljati živo biće I nedorečenost izraza Vrišti kao suputnik I zajedno s nemoći slika moje platno umjesto mene. Oznake: prolaznost, vječnost, spoznaja, poezija (komentari, 24.03.2016., četvrtak, 23:30)
Nestajanje
Ne vidim više ni proljećeNijednu procvalu voćku Nijedan bijeli cvijet na donedavno Mrtvoj grani Ne vidim ni sunce Koje se bori s oblacima Čije zrake traže izlaz Baš kao i ja Ne vidim žute jaglace u travi Kao što sam ih zamjećivala Nekih boljih Prošlih godina Više nema malih stvari U šarenim bojama Nestala su nova buđenja Iz tame zimskog sna Samo vjetar, buka i tišina Pomiješana melankolija Bura tamnih paleta Kolutova ispod očiju umornih prolaznika I ja kao prolaznik Koji žuri Ne primjećuje Raspršuje se u beskraj (komentari, 19.03.2016., subota, 00:39)
Ili ne.
A znam.Sve znam. Uvijek znam.. I umorna sam od spoznaje. I ruke I oči I usne I pokret. Sve poznajem Već napamet. I pomisao I osjećaj I prazninu. Prazninu još najbolje, najintenzivnije. I muka mi je. Trebalo bi nekad moći povratiti život iz sebe. Ponekad je stvarno dosta. Već dugo je dosta.. Prelazi u previše. (komentari, 30.10.2015., petak, 10:29)
Zaista bih mogla da mogu
Koliko daleko su nove spoznajekada je i ova bila tako blizu, a opet ne dovoljno vidljiva na prvu? Koliko još čekati nakon ovog čekanja ispunjena praznine u savršenom dodiru sa nestvarnim? Kad ruke su ti predobre da bi uvijek bile tu. Presavršene da ne bi nestale u hipu. Tako dalek, sanjiv, zamišljen.. U principu skoro drugo ja. Nije teško za shvatiti, a najteže je za shvatiti. Jer ne shvaćam ja ni samu sebe. A voljela bih da možemo zajedno lutati tražeći se, u beskrajnim prazninama naših misli. Voljela bih da to sve u mojim očima ne izgleda tako nemoguće. I da je ova vizija još jedno zavaravanje. I da ćeš me zapravo poželjeti osjetiti. Jednom. Uskoro. Ponovno. (komentari, 26.10.2015., ponedjeljak, 16:08)
Prazno je
Kroz vrh lomljivog grafitaizlaze sve preslike ove čežnje i požude pomiješane s mržnjom spram daljine, praznoće, nedostajanja. Krvari olovka sva ona sjećanja na prošle dane, sva nadanja i mladost potrošenu na sanjarenja o dugim kišnim šetnjama, skriveni ispod tvog kaputa. Troše se riječi slikajući maštu praznog sanjara na hladnu rujansku večer. Ni da popališ sve svijeće ovoga svijeta ne bi bilo dovoljno toplo. Kao padanje lišća past će i posljednje misli o davnim izgubljenim snovima na izranjavan papir od dodira napuknutog vrha olovke. Vječnog prijatelja za nas, u stvarnosti nedorečene. (komentari, 28.09.2015., ponedjeljak, 21:59)
U beskrajnom traganju za savršenim završetkom
Kako vrijeme prolazi, dolazim u ista stanja,svijet se oko mene vrti, a ja stojim u mjestu. Mjesto je promjenjivo kao i vrtnja svijeta, ali uvijek se dočeka na nešto poznato.. Nešto što iznova, ponovno rastura dio ispod ključne kosti. Skup organa radi skladno, ponekada zašteka I u hladnoj vrućici vrtim se po mislima. Moje ja šuti skladno, nema daha ni trepeta, ponekada krik otkrije postojanje, a onda zanijemi kao prašina.. Prašina što skupila se na teškim, slabim plućima. Nemoć kao već prihvaćeno stanje, smiješi se bez promjene I ponovno mi šalje znake da došlo je, ovdje je. Možeš li skinuti ovaj teret, pobrisati sivu boju? Koliko teško mora biti, i koliko je uzaludan takav napor? Pogledom kroz stakla duše spoznat ćeš odgovor.. Odgovor što nijemo vrišti, hvata ruku za spasenje, u spoznaji što nestaje u dubine poznate.. Dubine duše uvele sanjajući daleke, nedostižne krajeve. (komentari, 29.08.2014., petak, 23:54)
Prolaznost dolazi po nove žrtve
Ne možeš ne primijetiti svoj odraz u ogledaluI kako ti se lice mijenja iz godine u godinu Pogled koji postaje sve prazniji i prazniji Ali znam da poželiš ne primijetiti. Tragove te, koji lagano stvaraju crtež Portret smrtnika izgubljenog u prolaznosti Linije bola u organizmu otpora Koji nema svrhe jer na kraju ostaju samo sjećanja A tvojim se nestajanjem i ona gube Prolaznost dolazi po nove žrtve I čezneš za danima djetinjstva i slave A iz zamagljenih ogledala duše Još jedna suza kane. Shvaćaš da više ni količina želje nije važna. Čekaš samo taj odjek u sebi, spoznajni vrisak neurona Nikada više! – da oglasi se poput zvona. Nemoć tada ostane visjeti u zraku Kao podsjetnik zle kobi Koja je tu za tebe, za mene.. Za izgubljeno, neko prošlo vrijeme. I tupo sada gledaš u prazno, izgubljen u porazima Dok strah kola tvojim uzavrelim žilama.. I zalud napor, trud i melankolija Kada znaš da si samo pojava. Silueta krvava u dnevniku žrtava gospodara vremena. (komentari, 28.11.2013., četvrtak, 19:58)
Trnovit je put kroz vrtove ruža
Kroz maglu još vidim obriseSpuštene poglede, teške korake. Dok kiša ispire naša sjećanja Siva pobjednički boja san. Zvukove stvara samo padanje lišća U tihoj, mirnoj studenoj noći I vjetar što nosi ga daleko Kao moje i tvoje uzdahe. Tako daleko ruke su sada tvoje Trnovit je put kroz vrtove ruža I ova hladnoća prestati neće A uvenut će crvene latice. Trnje uvijek ostaje Grebe srca koja krvare I zrak tada još teži je Al nada jedina nikada ne umire. Uz olovne misli teški su snovi Strah svaki prevlada I ni u što više sigurna nije Jer mnogo toga još se ispod površine krije. Oh, doleti sada u naručje moje Zagrij hladne bijele dlanove Umiri preplašeno srce Koje odavno nosi okove. Možda je teško shvatiti U taj sanjivi pogled prodrijeti Otkriti tajne koje u sebi nosi Ipak, otkrij te leptire u njezinoj kosi! I jednom kad otkriješ osjećaje Poletne, radosne zbog nove spoznaje Nitko te neće znati kao ona I nitko ju neće poznavati kao ti. Valjda je još uvijek moguće voljeti U vremenima sivim, punim bola Koja ne donose ništa osim hladnih vjetrova izgubljenih snova. Oh, obojaj moj sivi svijet Moje kraljevstvo samoće Rukama svojim nježnim oživi Ove crvene ruže isprane bolom jesenske kiše. (komentari, 02.11.2013., subota, 10:48)
Ruke tvoje, niti moje
Ponekada nije dovoljnoda ju samo pogledaš. Ponekada glas ima svoj efekt. I nije fer da ti sada šutiš pored toliko riječi na izbor. A znalo je biti noći kada je tišina bila sve, i duboki uzdah tvoj pleo je niti do konačne spoznaje. Opravdani nemir kao upozorenje, ali uvijek je išla glavom kroz zid. Sve te sjene nemoćnog uma, trebalo je shvatiti kao hir. Jer što je svjetlost ovog dana ako ne traje? Ako nije za zauvijek, onda za tim nema potrebe. I kada shvatiš, milo, kako to sve počinje znat ćeš da to doista nikada nije bilo za tebe. I pronaći ćeš neke druge staze istine popločene lažima kao dio loše predstave. I nesvjesno postaneš marioneta, prihvatiš te konce kao da te ne smeta. No, imaš li doista potrebe za niti nove ako predstava se ova život zove?! (komentari, 28.06.2013., petak, 00:54)
Trulo proljeće
Vizualizacija samoće, opipljiva nit razorila je miris opojan i lak krhkog cvijeta trešnje, tek procvalog u beznadan tren. Manjak želje za nastavkom brisao je novog proljeća trag vraćajući duh na ono staro, sjećanjem još živo, travanjsko jutro. Skladbom protkano, osmijesima, nadom u ono nedostižno, bezbrižno, ugodno sada ipak samo ironično. Borbene misli i mokra lica, suženi vid horizonta, prizor krvavog, šarenog neba, i muk, tišina.. Još jedan uzdah. I jedna riječ, kao kraj. Jedno nikada urezano u svijest. Neprihvaćena spoznaja na površini lebdi kao dubok, hladan, drag pogled. Tvoj pogled. (komentari, 21.04.2013., nedjelja, 17:35)
U zadnji suton
Pusti moje očineka se sklope. Neka počivaju u naručju tvome. Tu, gdje su umrle, kaznom tvojih grijeha. Ako ikada zauvijek odeš, ne osvrći se. Neka te ne brine obris, moje lice. Samo mu dopusti neka spava, mirno u žrtvi, boli svojih rana. Bez oslonca, cilja, unutarnje pobude mrtvo, usnulo, željno slobode. Krhko, lako, u haljini bijeloj na odru uz plam posljednjih svijeća. Željno čeka oproštaj, spoznajom da ga nema. I čeka u vječnosti, skriveno kao sjena. No ipak, ne osvrći se. Pođi i hodi, širokom stazom svojih želja. Ambicija, sebičnost, strah, karakterizacija tvojih djela. I ne dopusti si više takav luksuz. Ne skupljaj bespotrebnu prašinu na duši. Naći ćeš se jednom pred vratima vječnosti. Hoćeš li imati što na put taj ponijeti? Zato pusti, svrati pogled, moga ionako više nema. --------------------------------------- Melodija zla, note na klaviru, prate me posljednjim krikovima. Sablast, kraj, ali mir. Kontrast mojoj osobi. Faza prijelaza, posmrtna glazba, zadnja adresa, tijesna kutija. Ironični smijeh na mojim usnama. Nedorečenost izraza. Na kraju puta svjetlost, ali nema topline. Nestala je ona, davno prije. Kada ruke su tvoje odgurnule moje u stanje ove tamne, vječne agonije. (komentari, 16.03.2013., subota, 21:46)
U beskraj..
Nestadoše u bijeloj maglizadnji trnci humanosti, osjećaja. U trenutku spajanja daha sa vjetrom. Krik. Tišina. Napokon dobro je. Nešto ne valja. Tiho je, ne boli. Želja. Neka boli, neka se osjeća. Ne može. Pazi što želiš. U krivom smjeru luta pogled traži zabranjeno odvratiti ga ne može mrtvi trulež starih rana. Kada sivilo prelije tvoje zjenice nećeš više osjećati kapke neće postojati njihova težina. Želiš li da težina nestane? U jednom smjeru sunce, u drugom smjeru svjetlost. Kojim putem želiš poći? Dah. Misao. Riječ. Putem slobode. (komentari, 16.03.2013., subota, 21:38)
Školjke praznih vjetrova
Kroz hladni pogled mojeg uma,kroz plave vene mojih ruku struji sila tvoga svijeta oduzima moj u hipu. Ostavljam ti svijete konture moje duše, portret svoga života, tragove grešnih očiju. Neka se boja vaše srce listajući dnevnik moj, slomljenoj mrtvačkoj lubanji sve sporedno je svejedno. Postajući dio oceanskih beskraja, slobodna nota pjenušavih valova.. Nosivši melodiju do tvojih usana ostajem samo uspomena.. Tajna skrivena u školjki praznih vjetrova. (komentari, 01.03.2013., petak, 18:36)
U potrazi za lutanjem
Daleko na obzoru, iznad mora klasja mogućnost spasa nošena vihorom nestajala je u rijeci grijeha mase poražene vlastitom potrebom. Nedostižne želje, nerealni snovi pisali su posljednje stranice romana. Svako prodiranje duha u beskrajne visine krvlju je napunilo vrč gorčine. Vlastita taština slijepog čovječanstva bližila je dane strmoj litici. I svako lice, svaka individua postaje dio neizbježnog odrona. Nemoćni drhtaji, žudnja za beskrajem, borba za posljednje zasluge, pustiše misli na svojevoljno lutanje do dalekih prostranstava prividne slobode. (komentari, 12.02.2013., utorak, 22:10)
Prostranstva u kojima požuda caruje
Okretao se svijet, ljudi su nestajaliotvarala se kutija, letjele su želje. Nutarnja snaga okomila se na tijelo, bespomoćno je lelujalo kroz hladne hodnike. Tiha jeza od sljedećeg koraka, štropot misli tutnji kroz tunel. Prolazi snaga živčanih impulsa kroz oči koje traže predmet. Ne može nastati bljesak bez spoja dvaju svjetova. Snaga volje, prodor žudnje, tražila je žrtvu. Ponovno se bacalo, trnulo i vrištalo tišinom koja je parala zrak. Al' daleko je tijelo koje bi život pružilo, koje bi razorilo tamu, uništilo mrak. Propada, trune, ali ne umire. Bori se za vrijeme, rok naplate. Dan kada strasti slome ono posljednje krikom grohotnog smiješka požude. ~ The Last Living Rose (komentari, 17.11.2012., subota, 20:45)
Možda ako pogledaš s krajnjeg ruba spektra..
Smeđa i žuta i crvena je ova jesen.Boje nikada nije nedostajalo. U predvečerja rana, s umiranjem lišća umire vjera, umiru i snovi. Spoznaja nemoći i spoznaja lutanja, neželjene nove pridošlice. Spopadaju sa svih strana šarene spektre moje boje. Krajnji rub ostaje netaknut, na krajnjem rubu nalazi se istina. Bez ikakvog smisla, bez imalo poleta boja se platno, razdire ga sivilo. Sve nestaje, nemoć ostaje. Željeno bježi, neželjeno i dalje spava. Skriveno duboko u spektru moje boje, slika samo tragove novih - starih krahova. (komentari, 27.09.2012., četvrtak, 22:00)
Kutija paradoksa
Prsnulo je na sve stranekrvavog, svježeg jutra. Potaknulo vjetar da svom silinom rastjera vakum rutine. Dok se glasno odbijao od zidove lomio je zadnje stijenke dosade. Vukao je misli, trgao im korjenje. Nisu htjele van. Miješajući pojmove, suprostavljajući se zdravom razumu i svakom načelu.. Pretvorilo se sve u paronomaziju. Savršenu igru riječima. Tada ni pokret nije bio kretnja, bio je ostanak. Ni ostanak nije značio ostati. Nestao je negdje dalje, u maglu, u beskraj. (komentari, 15.07.2012., nedjelja, 20:24)
Konci iluzije
Strah pomiješan sa žudnjomodzvanjao je njezinim bićem. Snaga intervala bivala je jačom i lomila se u njoj poput odrona. Svakim novim obratom bivalo je sve teže raspoznati što se krije iza osmijeha na njegovim usnama. Izmjenjivanje mišljenja, a zapravo samo puko razmetanje svojim uvjerenjima, ničim izazvanim morali su pobjeći dahu i stvoriti zvuk. I ta stalna, hladna podrugljivost spram zaljubljivanja i koketiranja, stvorila su sladunjavu simpatiju za ljubavne iluzije. Sada to više neće biti podrugivanje. To je postalo iščekivanje, želja za tim. Ogromna količina žudnje za još jednim osmjehom, još jednim zagrljajem. Na što se sve svede čovjekovo uvjerenje? Pa, na iščekivanje nečega što će to uvjerenje u potpunosti izmijeniti, dati mu novo značenje To je ono za čime čeznemo. I njezina je materija ponovno bila u poletu. Njezina su uvjerenja ponovno bila srušena. Na sreću, jer kada zadovoljstvo dosegne granicu, nastaje spoznaja. (komentari, 30.06.2012., subota, 14:09)
Wonderland
Vukli su se oblaci tromo, polakostvarajući vječnu sliku kasnog proljeća. Čežnja i sjeta na minule zrake sunca i zelene krošnje protkane melodijom ptica. Čudni i lijepi osjećaji prolazili su kroz materiju njezinog bića. Brisali oklop hladnoće i bezbrige. Tjerali su da zamišlja, vjeruje. Pozivali su je u svijet mašte. I željela je zagrliti nekoga, tada se počela javljati jasnija slika nepoznatog predmeta njezinih požuda. Oživljavala je lagano i pretvarala se u savršeno biće koje izaziva taj buran, silan vjetar u njezinim plućima, bedrima i mislima. Koji vodi u nepoznato. Slamale su se strasti, nazirala se nemoć, neizmjerna želja za nedostižnim. Granica ponora,pa ponovno uzdizanje. Lomile su je vlastite čežnje. (komentari, 22.05.2012., utorak, 10:52)
Paranoja, bježimo u mrak
Ponovno se uzdiže silaiz dubina mračnih zidova. Tjera misli da uzburkano komešaju mojim mozgom. Da lete na sve strane i ne dopuštaju uzaludno prodiranje zraka u raspadnuta, siva, propala pluća. Trenutci gori od spoznaje prolaznosti, neznanja, iščekivanja smrti, kolaju po zelenim zidovima, uništavaju im sjaj i pretvaraju u tamni, hladni zamak. Bez vrata, nade i izlaza. Gutanje sline, stiskanje šaka, penje se sve više, dolazi do izlaza. Vrišti sam od sebe, jači od ičega, no svejedno uzaludan i nekoristan. Užasan u punom svom sjaju. Bijes. (komentari, 10.05.2012., četvrtak, 21:55)
Tragovi u tragu
Nemoć je već izlizana riječ.Ponavlja se i nije to to. Kroz sjene i tragove se još pronalazi dio nje. I sve dobro je. Neopisivo ljudskim bićima nižu se vanzemaljska događanja u njezinom organizmu, ne zna ih izraziti, tako ostaje. I sve dobro je. Postoji, živi, sretna je, nije. Malo je dovoljno. Samo jedno biće i njegova prisutnost, savim dovoljno je za osmijeh. A dobro je. (komentari, 19.04.2012., četvrtak, 22:37)
|
Autorica: Marijana Kaurin
© 2011 Marijana Kaurin All rights reserved. No part of this publication may be reproduced, distributed, or transmitted in any form or by any means, including photocopying, recording, or other electronic or mechanical methods, without the prior written permission of the author- publisher. |